Povodom 90 godina kontinuiranog izlaženja stripa Tarzan, na CRŠ Zagreb Comic Conu 2019. u Galeriji Prsten Doma HDLU-a postavljena je izložba “Tarzan – Gospodar džungle“, koja predstavlja reprezentativne radove iz književnog opusa, stripa i filmske umjetnosti. Dnevni strip Tarzan, utemeljen na knjizi Edgara Ricea Burroughsa, a s ilustracijama Hala Fostera, predstavljen je američkoj i kanadskoj publici 7. siječnja 1929. godine, a izložba donosi crteže Russa Manninga, Hala Fostera, Julia Radilovića Julesa, Burnea Hogartha, originalne stranice Igora Kordeja, fotografije, filmske plakate, stripove, knjige i printove.
Ovaj rijedak jubilej, osim izložbom, Udruga CRP obilježava i izdavanjem luksuzno opremljene knjige Tarzan: Kompletni novinski stripovi, svezak prvi: 1967. – 1969. Russa Manninga, u hrvatskom prijevodu Tihomira Tonkovića, a također u Galeriji Prsten Doma HDLU-a održat će se i festivalske filmske projekcije Comics&Kokice, čija je ovogodišnja tema Tarzan, pa će publika moći uživati u klasicima kao što su Tarzan the Ape Man (1932.), Tarzan and His Mate (1934.), Tarzan’s Secret Treasure (1941.), The Legend of Tarzan, Lord of the Apes (1984.), The Legend of Tarzan (2016.).
Uz izlazak knjige i otvorenje multimedijalne izložbe, Tihomir Tonković piše:
Tarzan ili duh pustolovine iz doba nevinosti
Devet desetljeća iliti punih devedeset godina jednog stripa i njegovog kontinuiranog izlaženja događaj je koji doista zavređuje obilježavanje. Obljetnica koja izaziva ponos kod ljubitelja i poštovanje kod onih koji to nisu. Obilježiti takav rijedak jubilej izložbom i sjajnim izdanjem iz najboljih godina stripa minimum je građanske pristojnosti, koji nam i prečesto nedostaje. Obično „hvala“ junaku koji je uljepšao djetinjstvo tolikim generacijama, a ponekima i kasnije godine. A ipak, ovaj vječno mladi djedica i dalje tjera po svom, skače s krošnje na krošnju, bori se na strani dobra i štiti sve one koji se ne mogu zaštiti sami, još uvijek ne misleći na mirovinu.
Tarzan, kao lik u romanu Edgara Ricea Burroughsa, rodio se na stranicama The All-Story, pulp magazina, ili kako se to nekada ovdje običavalo reći – šund magazina, davne 1912. godine. Uz uspone i padove zanimanja publike, nije prestao opčinjavati maštu čitatelja (i gledatelja, slušatelja, pa i gamera). Ovaj simbol neukroćenog čovjeka, čovjeka kakav bi mogao postojati da ga civilizacija nije unizila u njegovoj ljudskosti, stanovnik džungle kao antiteze toj i takvoj civilizaciji, ipak se sasvim dobro snašao u svim medijima što ih je civilizacija iznjedrila. Već 1914. priča o Tarzanu pojavila se kao zasebna knjiga pod naslovom Tarzan of the Apes, u hrvatskom prijevodu Tarzan među majmunima. Bila je to prva od dvadeset i četiri knjige koje će se pojavljivati tijekom sljedećih desetljeća, a od kojih će do hrvatskih čitatelja dospjeti tek njih deset.
Nedugo nakon što se iz pulp magazina preselio u knjigu, Tarzan se prebacio i na film. Prvi film, Tarzan među majmunima, snimljen 1918. (glumili su Elmo Lincoln, Enid Markey i Gordon Griffith), doveo ga je pred mnogo širu publiku. Stekao je popularnost, ali je izgubio ono što ga je u Burroughsovim knjigama činilo tako veličanstvenim likom. Tehnika snimanja filmova nije bila dorasla Burroughsovoj mašti. Još manje se s njom mogla mjeriti mašta holivudskih filmaša. To je još jače naglašeno kasnijim, planetarno popularnim filmom Tarzan, čovjek-majmun iz 1932. s Johnnyjem Weissmullerom kao Tarzanom i Maureen O’Sullivan kao Jane. Nije tu bilo veličanstvenih i strašnih Tarzanovih majmuna, samo čimpanza koja je zabavljala publiku na način koji se dobro uklapao u ukus formiran tada megapopularnim cirkuskim predstavama, niti je bilo divljeg Tarzanovog pokliča već… pa, onoga koji je svaki dječak u sljedećih četrdesetak godina barem jednom ispustio.
Tek malo kasnije, 1921., Tarzan je debitirao na Broadwayu, ali to je bilo još dalje od izvorne Burroughsove intencije u razradi ovog lika. Ali zato je izlazak u svijet stripa bio pun pogodak. Prije točno devedeset godina, 1929., Tarzan je u stripu debitirao na stranicama novina kao kreacija Harolda Hala Fostera, koji je ostao upamćen ponajviše po svom radu na Princu Valiantu. Otad do danas Tarzana su crtali bezbrojni crtači, i umjetnici i štanceri, donoseći dah pustolovine iz džungle u domove dječaka diljem svijeta (hmm, danas ovakva tvrdnja smrdi na seksizam, ali ruka odbija napisati neutralno, djece).
Tek kao informaciju valja spomenuti da se Tarzan pojavio na radiju (1932.) i televiziji (1958.), a potom kao animirani film (1976.). U svijetu kompjuterskih igara nastanio se sredinom 1980-ih. Ali ništa od toga nije obogatilo Tarzanov lik, niti je bilo osobito inventivno. Osim knjiga, jedino je strip održavao Tarzanov lik živim i svježim. Naravno, u tih je devedeset godina stripovskog života bilo i zastranjenja, kao što je dovođenje Tarzana u suvremenu Afriku, kako su to svojevremeno uradili španjolski autori, što je besmisleno jer bi u dobrom dijelu nje s čuđenjem i negodovanjem gledali čovjeka koji uokolo hoda u gaćama. Ali takvi promašaji malo znače kad se prisjetimo Tarzanovog svijeta koji je kreirao Hal Foster, razradio Burne Hogarth, a izvorima vratio Russ Manning, koji je obnovio duh Edgara Ricea Burroughsa.
Sigurno je da su se pogledi na svijet, a i sam svijet, značajno promijenili tijekom posljednjih stotinu godina. I to nam ostavlja teškoću u prosuđivanju lika Tarzana i intencije njegovog autora. Iako u Tarzanu nikad nisam vidio nikakva rasizma, priča o bijelom gospodaru džungle danas može zvučati pogrešno. Jednako kao i uvjerenje da je engleski lord genetski nositelj viših moralnih vrednota. Stavimo li ga ipak u kontekst vremena kad je pisan, Tarzan je potpuna antiteza svakom rasizmu.
Burroughs, valja napomenuti, nikad nije bio u Africi. Njegova džungla, kao ni njegovi majmuni, ne postoje nigdje u stvarnom svijetu. Lijane kojima se Tarzan služi jureći krošnjama ne postoje; onako podatne i čvrste, kao uže podesno prebačeno preko grana, a ipak dobro fiksirane, nikad nisu postojale. To je svijet mašte koji je spreman prigrliti svaku nevinu dušu i povesti je u pustolovine.
Taj svijet pustolovina ipak je nekako lociran u stvarnom svijetu, koliko god ta veza bila labava. Vjerujem da su svi stariji od četrdeset pročitali barem koju knjigu o Tarzanu, pod uvjetom da su ikada išta pročitali. Pisac ovih redaka prvi ga je put „čitao“ prije nego je naučio slova. U biblioteci LALE, u neuglednim sveščicama od 32 stranice, u epizodama s naslovima poput Tarzan protiv Veselog Rodžera ili Tarzan spasava decu, vjerojatno rad Johna Celarda. Potom u rijetko viđanim izdanjima, koja je nalazio samo na ljetovanju u kioscima Duhana, Jugoslavijinom izdanju stripova Golden Keya s pustolovinama Tarzana i Koraka, od kojih sam neke volio više od ostalih. Tek kasnije sam shvatio kako ovi stripovi nisu djelo jednog čovjeka, i otkrio kako su moje omiljene epizode djelo Russa Manninga. Manninga kojeg sam bolje upoznao kada je stigao u Lale i u Stripoteku, ali do tada sam već otkrio i knjige Edgara Ricea Burroughsa.
U to doba, kad sam širom otvorenih očiju čitao priču o malom dječaku koji odrasta u plemenu majmuna, Tarzan je još živio među nama – nosila se frizura tarzanica, a među gradilištima naselja koja su nicala krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća orio se Tarzanov krik, kao onaj glasoviti Milčecov zvižduk Bukovcem. Ali dok se kod Milčeca nikako nisam uspijevao probiti do kraja knjige koja je govorila o nekom meni stranom svijetu, Bukovcu, vremenu koje mi ništa nije značilo, onaj Tarzanov svijet džungle i izgubljenih gradova i svjetova, bio mi je i poznat i blizak.
Kao i većina, čitao sam Burroughsove knjige prije nego sam o tom stvarnom svijetu doista nešto znao pa nisam obraćao pažnju. Barem ne tada. Prisjetimo se stoga gdje pustolovina započinje i kako o njoj doznajemo? Autor priču o Tarzanu navodno doznaje od „neimenovanog izvora“, što je uvijek garancija dobre priče. Nema neimenovanih izvora o beznačajnim ljudima, o njima se govori bez pardona, pod punim imenom i prezimenom, ako se uopće govori. „Neimenovani izvor“ ispričao je tolike priče što su osvanule na naslovnicama, priče koje su razotkrile aferu Watergate, kao i mnoge najsočnije priče s hrvatske političke scene (priznajem, ovo je u određenoj kontradikciji s tvrdnjom da nema neimenovanih izvora koji govore o beznačajnim ljudima), pa što ne bi otkrio i priču o Tarzanu? Ipak, autor kaže da ovaj izvor nije imao nikakva razloga ispričati priču (ne računajući staro vino i njegov utjecaj na rad jezika), što ga donekle razlikuje od ostale braće, spomenutih „neimenovanih izvora“, koji se uvijek javljaju samo kad imaju interesa.
I ne samo da je izvor neimenovan, već je takav i sam Tarzan. Naime, pod ovim aliasom nalazimo izdanka obitelji Clayton, Johna, lorda Greystokea. A kako se nije dobro zamjerati moćnoj obitelji tvrdnjom da je jedan lord odrastao u džungli među majmunima, ime obitelji je promijenjeno. Ovo se kasnije baš i ne spominje, ali Tarzanovo ime koje svi znamo, John Clayton, lord Greystoke, nije pravo. Ono pravo do danas je ostalo nepoznato.
Ostaje još utvrditi gdje je priča započela. Putujući u svoju kolonijalnu službu, kako bi spriječio nanošenje nepravde domorocima, Tarzanov otac (putujući sa ženom) zaustavlja se u Freetownu, Sierra Leone, gdje pronalaze brod za nastavak puta, nesretnu Fuwaldu, s kapetanom koji sasvim liči na kapetanu Blighu, zapovjedniku broda Bounty. Jasno je zašto su zastali u Freetownu; bio je to prvi engleski posjed u Africi na koji se nailazi kad se zaplovi duž Zapadne obale. Koliko su preplovili u onih nekoliko dana dok pobunjenici bračni par Greystoke nisu izbacili na obalu? Mnogo vjerojatno nisu. Kako dokazi koji potkrepljuju priču vinskoga brata Neimenovanog Izvora dolaze iz britanskog Ministarstva kolonija, izbor je, manje vjerojatno, Liberija koja je u to doba, što joj ime naglašava, bila slobodna (cinici bi kazali: baš im je koristilo) ili možda Ašanti, područje današnje Gane, zvano i Zlatna obala (nekada su se u nizu pružale Obala bjelokosti, Zlatna obala i Obala robova, a samo je Obala Bjelokosti zadržala to ime.). Ali Ašanti se u doba spomenutog putovanja 1888. još odupirao Britancima, dok je u doba izlaska prvog romana 1912. već odavno bio pod Britancima. Je li Burroughs o tim detaljima doista vodio brigu? Kako god, to je moralo biti područje koje dolazi u obzir, barem što se tiče početka priče o Tarzanu. Ili možda Nigerija? Spominjanje Konga mi se čini malo pretjeranim za onih nekoliko dana između isplovljavanja iz Freetowna i pobune na brodu. Ali opet, tko će ga znati, vrijeme nije baš tako precizno određeno, a ni brzina broda. Nije sigurno ni da je Burroughs o svemu tome baš vodio previše pažnje.
Spominjem ovo tek da naglasim nevažnost povijesnog konteksta u odnosu na jednu istinsku legendu. Tarzan djeluje u svojoj, Tarzanovoj džungli, u kojoj žive Tarzanovi majmuni, a ne gorile i čimpanze. U džungli u kojoj njen bijeli gospodar nije ni kolonizator ni rasist. Gdje životinje djeluju ispravno, a moralna iskvarenost i okrutnost rezervirane su za čovjeka izjedenog civilizacijom. U džungli u kojoj rastu lijane kao stvorene za ljuljanje, a grane drveća čine neprekinute staze pogodnije za putovanje od tla.
U vrijeme kad se Tarzan pojavio, pojavljivali su se i drugi značajni, ili bolje reći paradigmatični likovi, kao što su Arsen Lupin, provalnik gentleman, sedam godina prije Tarzana, Fantomas, samo godinu prije i dr. Fu Manchu, utjelovljenje žute opasnosti. Iako Tarzan nije osobito dobro prošao u hrvatskom nakladništvu, ova spomenuta trojka prošla je znatno gore. Fascinantni Fantomas Marcela Allaina i Pierrea Souvestrea objavljen je u šest knjiga i odavno zaboravljen; Arsen Lupin Mauricea Leblanca dobio je dvije knjige u zadnjih stotinu godina, a dr. Fu Manchu Saxa Rohmera nije postigao nikakav skor, iako mi ovo „dr.“ kod negativca uvijek licem razvuče osmijeh.
Tarzan, iako prilagodljiviji promjenama, gledajući iz današnje perspektive, manje je moderan od Fantomasa, preteče terorizma, i manje se podudara s našim duboko ukorijenjenim strahovima od opasnosti s Istoka, oličene u dr. Fu Manchuu. Možda samo Arsen Lupin, sa svojim gospodskim manirama izgleda manje suvremen u ovom vremenu naglašene bigbraderovske nekulture i nedostatka bilo kakvih, ponajmanje gospodskih, manira. Pa ipak, usporedimo li ovu četvoricu s istinskim junakom srdaca današnje djece, Harryjem Potterom, vidjet ćemo da je ono što ih doista razlikuje, i čini manje privlačnim današnjoj publici, to što su sve postigli vlastitim teškim i ustrajnim radom. Čini se da takva identifikacija danas nije pretjerano privlačna. Lakše se poistovjetiti s dječakom koji slučajno otkriva kako je poseban, a ne običan mediokritet, da je sav njegov značaj već u njemu, ne potencijalno nego aktualno, i valja samo čekati kada će izbiti na površinu. Radna etika i osobno zalaganje pojedinca s početka 20. stoljeća sasvim su nestali do njegova kraja.
Duh čiste pustolovine pak sve je do danas ostao živ u Tarzanu i dopire do onih koji ga žele čuti. U knjigama i stripovima. Film, koliko god da je pridonio Tarzanovoj popularnosti, a jest, osakatio je njegov lik (i djelo). Od Weissmullerova lika, koji je Tarzana pretvorio u dragog tupana koji jedva govori (ja Tarzan, ti Jane), do onog sasvim nedavnog u interpretaciji Alexandera Skarsgårda u Legendi o Tarzanu, koji je šmugnuo iz džungle i ne želi u nju ni priviriti, a koji se prema izvornom Burroughsovom Tarzanu odnosi kao Alan Ford prema Jamesu Bondu.
U takvim okolnostima povratak stripovskom Tarzanu, i objavljivanje knjige novinskih stripova (prve od četiri) Russa Manninga, autora najboljeg stripovskog Tarzana (sasvim osoban sud), odnosno najbolje interpretacije Tarzanova lika nakon Edgara Ricea Burroughsa (mnogo objektivniji stav), istinski je kulturni događaj. Brzi slijed izmjene svih najatraktivnijih lokacija Tarzanovih pustolovina – Pal Ul Dona, Pellucidara, Opara, doline ljudi mrava i brojnih drugih – ispričane veličanstvenom umjetničkom snagom (i crtačkom i scenarističkom), kao da potječe iz uzbuđene dječje mašte. A što je najvažnije, ovaj Tarzan (ova interpretacija Tarzana) i danas djeluje jednako moderno kao i onda kad je sišao s Manningova crtaćeg stola. Vrijeme ga ni na koji način nije načelo. Odolijeva mu onako kako Tarzan to čini već više od stoljeća. I, što držim najvećom kvalitetom, zadržava duh nevinosti, gledanja svijeta dječjim očima, što se proteže i čitavim Burroughsovim opusom. Ostaje samo otvoriti knjigu Manningovih stripova i zakoračiti u Tarzanovu džunglu.